Kratom i amfetamini za overclocking mozga: tragični mat u dva poteza Daniela Naroditskog

Za ljubitelje šaha, napose onoga u „brzinskim verzijama”, gledati kako genijalni mladi velemajstor Daniel „Danya” Naroditsky u bullet partijama donosi odluke u milisekundama dok istovremeno, bez da mu glas posrne, komentira složene taktičke varijante brzinom od 400 riječi u minuti – bilo je poput promatranja kako moćni procesor bez vidljivog sustava za hlađenje radi na 10 GHz bez znakova pregrijavanja i opterećenja. 

Šahovsko-toksikološka forenzika

Svijet modernog, digitalnog šaha već je odavno navikao na brzine koje prosječnom promatraču djeluju više kao glitch u matriksu nego kao fiziološki kognitivni proces.

Zato je vijest o toksikološkom izvješću patologa i forenzičara odjeknula šahovskim svijetom kao teški mat uličnog pacera nad favoriziranim velemajstorom: kao uzrok nedavne iznenadne smrti Daniela Naroditskog navedena je srčana aritmija i posljedični zastoj srca na podlozi nedijagnosticirane sistemske sarkoidoze. U toksikološkom nalazu su pronađeni metamfetamin i kratom, čije koncentracije nisu opisane kao same po sebi smrtonosne, ali se ne može isključiti i njihov potencijalni kardiovaskularni učinak. Na srcu koje je već bilo načeto neprepoznatom kroničnom upalnom bolešću, stimulativni preparati su vjerojatno isprovocirali fatalnu aritmiju.

Nije to samo jedna od mnogih drugih, već uobičajenih vijesti iz crne kronike, nego i vrlo neugodan alarmni signal za cijelu subkulturu u kojoj se u tišini radnih soba i pred svjetlom monitora pokušava „hakirati” vlastitu biologiju kako bi ostala konkurentna u svijetu koji ne spava, ne prašta i neprestano traži još jednu rundu.

Naroditsky nije bio samo šahist, nego i jedan od simbola intelektualne nadmoći u digitalnoj areni, pa njegova smrt potiče na promišljanje o cijeni koju je netko spreman platiti za dodatnih pet posto fokusa, još malo budnosti, još jednu partiju, još jedan projekt, još jednu smjenu.

U toksikološkom nalazu Daniela Naroditskog nema potrebe objašnjavati metamfetamin – općepoznati agresivni stimulans koji centralni živčani sustav gura „u crveno”, a srce pretvara u preforsirani motor u kojem sagorijeva gorivo s previše oktana. Ono što iskače kao spefifičan detalj je onaj drugi, manje poznati suučesnik smrtnog ishoda: kratom, „biljni pripravak” koji se u mozgu može ponašati kao snažni farmakološki spoj s ambicijama koje nimalo ne podsjećaju na zen-čajeve, premda se preko weba prodaje pod marketinškom egidom prirodnog wellnessa.

Kultura mentalnog forsiranja

Ljudska potreba za nadilaženjem bioloških limita u 21. stoljeću poprimila je obrise tehnološkog imperativa. Granica između održavanja zdravlja i agresivne modifikacije performansi postala je tanka, etički nerijetko upitna i često potpuno nevidljiva. U teretanama je to banalno jasno: netko uporno trenira, netko treninge upotpunjuje pametnom dijetom, a netko trenira i kemijski „dograđuje” mišićnu masu… jer priroda ima limite koji ne prate ni plan treninga ni ritam potrebe za objavom “pump-up” selfija na Instagramu.

Istovremeno, u mentalnom, kognitivnom svijetu logika je slična kao i u “mišićnom”, samo s manje poziranja pred ogledalom i puno više tabova otvorenih na monitoru računala u tri ujutro. U šahu, programiranju, burzovnom trgovanju ili bilo kojoj profesiji u kojoj se mentalna preciznost i brzina dobro cijene i još bolje naplaćuju, mozak postaje alat koji mora raditi bez zastoja, a tjeskoba, umor i gubitak fokusa tretiraju se kao sistemski bugovi koje treba hitno pokrpati. Pritom se dugoročna cijena tih intervencija često odgađa u onu ladicu u kojoj već leže „sutra ću”, „od ponedjeljka” i „ma nije to ništa”.

U toj potrazi za savršenim nootropikom (tvari ili pripravkom za poboljšanje kognitivnih funkcija, fokusa i pamćenja) nailazi se i na biljku po imenu kratom (Mitragyna speciosa), idealnu robu za sivo tržište koja nudi suvremenom korisniku neodoljiv narativ: to je biljka (dakle „prirodno” je); koristi se stoljećima (dakle „tradicionalno” je); dostupno je online uz nekoliko klikova (dakle funkcionira kao legalna suplementacija).

Iza te marketinške zavjese, međutim, krije se kompleksna neurofiziologija koja ne prepoznaje razliku između lista ubranog u džungli i visoko potentnog ekstrakta zapakiranog u kapsulu, pretvarajući „overclocking” uma u opasan eksperiment koji ignorira osnovne sigurnosne protokole organizma.

Biljka s dvije osobnosti 

Kratom (Mitragyna speciosa) je tropsko zimzeleno drvo iz porodice broćika (Rubiaceae), porijeklom iz vlažnih područja jugoistočne Azije. Tradicionalno se list žvače ili kuha kao čaj, a učinci se često opisuju kao dvoznačni: na nižim dozama stimulacijski, na višim sedativno-analgetski, „opioid-like”.

To je samo njegova prva, površna osobnost: biljni proizvod, kontekstualna tradicija, varijabilnost učinaka… Druga, ona manje nevina osobnost prepoznatljiva je tek kad se umiješa tržište, pa od tradicionalnog lišća napravi suvremeni industrijski proizvod – prahove, kapsule, tinkture i ekstrakte – često s nejasnim sastavom ali vrlo jasnim marketinškim obećanjem učinka.

U tom trenutku paralela s kokom i kokainom – o čemu smo nedavno pisali za Bug – postaje više od zgodne usporedbe: tradicionalno žvakanje lista koke u Andama nije isto što i ušmrkani kokain, ne samo po intenzitetu nego po cijelom tehnološkom skoku koji je potreban da se iz „biljke” dobije „proizvod” s koncentracijom i predvidljivošću koja mijenja pravila igre.

S kratomom se događa sličan trik: list te biljke je jedna pomalo romantična folklorno-egzotična priča, a koncentrirani farmakoindustrijski derivati kratoma su posve druga, nimalo romantična ni bezopasna. Upravo ta druga priča stvara i regulatornu nervozu i medicinske komplikacije.

Digitalne granice i sivo tržište

Marketing koji stoji iza kratoma i sličnih supstanci vrhunac je semantičke gimnastike: farmakološki aktivni spojevi maskiraju se u „lifestyle” artikle kako bi prošli ispod radara, a riječ „wellness” postaje paravan iza kojeg se skriva sve – od blagih sedativa do tvari koje u krivom kontekstu funkcioniraju kao detonator tragedije.

Internet je izbrisao geografiju, ali je stvorio prostor u kojem se zakoni o drogama suočavaju i prepliću s algoritmima e-trgovanja. U tom prostoru se supstance koje bi u medicinskom kontekstu zahtijevale strogi nadzor mogu prodavati kao „botanički primjerci”, „čajevi za relaksaciju” ili „kolekcionarski predmeti”, uz obaveznu licemjernu napomenu „Nije za ljudsku konzumaciju” koja realno služi samo kao birokratski smokvin listić: dovoljno malen da se vidi sve, ali formalno pokriva najosnovniji alibi.

Kratom nije jedini stanovnik tog sivog ekosustava. Fenibut (phenibut) se reklamira kao „ruski nootropik” za socijalnu anksioznost, iako je riječ o tvari povezanoj s razvojem tolerancije i ovisnosti. Kanna (Sceletium tortuosum) putuje internetom kao „prirodni mood booster”, kava kava (Piper methysticum) povremeno se vraća u modu unatoč povijesti upozorenja o mogućoj hepatotoksičnosti, a posljednjih godina pojavljuju se i prehrambeni proizvodi (gumeni bomboni!) s ekstraktima otrovne gljive muhare (Amanita muscaria) koji se kao alternativa psilocibinu prodaju pod nazivom „legalno” jer aktivni spojevi (npr. muscimol) često nisu eksplicitno navedeni na istim popisima kao klasični psihodelici.

U tom svijetu „biljni preparat” nije vrsta proizvoda, nego marketinška strategija. Zajednički nazivnik im nije botanika, nego estetika: agresivno vizualno brendiranje koje podsjeća na organsku hranu, uz istovremeni izostanak jasnih informacija o dozama, granicama sigurnosti i potencijalno fatalnim interakcijama, kakva je u konačnici bila kobna i za Naroditskog.

Kemijska arhitektura

Kratom nije samo egzotična biljka, već pravi biološki kemijski reaktor: u listu se nalazi više desetaka alkaloida, a kemijska okosnica mnogih od njih uključuje indolski prsten – strukturu koju neurobiokemija i inače jako voli, od serotonina i triptamina do brojnih biljnih spojeva.

U priči o kratomu glavnu farmakološku ulogu igra dvojac indolskih spojeva: mitraginin je najzastupljeniji alkaloid u listu i često se povezuje s onim dijelom učinka koji korisnici doživljavaju kao „stimulaciju” ili „podizanje”, a 7-OH(hidroksi)mitraginin je, naprotiv, prirodno prisutan u tragovima, ali je farmakološki daleko ozbiljniji igrač. Upravo je 7–OH ono što moderni ekstrakti vole „izvući na površinu”, jer je potentniji i brže daje efekt.

Kao i kod kokaina, u prirodi biljka posjeduje varijabilan sadržaj aktivnih tvari, ali industrija voli i traži standardizaciju. Kad se mitraginin laboratorijski pretvori u 7–OH verziju ili kad se proizvod farmakotehnološkim procesima „pojača” na načine koje prirodni list ne posjeduje, nastaje ono što se u svakodnevnom jeziku može opisati kao „opioid u bio-ambalaži” – tvar koja se predstavlja kao prirodni dodatak, a ponaša se kao opioidni agonist. Jer to i jeste.

Neurofiziologija: receptori, pristranost i cijena tolerancije

Jer, kad alkaloidi kratoma dođu do moždane (sinaptičke) razine, tad prestaje svaka poezija: u igru ulaze neuroreceptori. O ovom slučaju najvažniji su μ-opioidni receptori – isti sustav na koji djeluju klasični opioidi poput morfija i kodeina: mitraginin i 7–OH-mitraginin djeluju kao parcijalni agonisti μ-opioidnih receptora, što objašnjava analgeziju, osjećaj nagrade i sedaciju u višim dozama.

U priči o kratomu često se spominje i koncept „biased agonism” – pojava da neki spojevi koji vežu mitraginin preferencijalno aktiviraju bezopasniji, takozvani G-proteinski put, a manje onaj agresivniji, β-arestinski put, što se u teoriji povezivalo s mogućnošću manjeg rizika nuspojava. No, pokazalo se da je to bila lijepa znanstvena hipoteza i jednako lijepa marketinška priča. Stvarni život i ulična praksa primjene opioidnih agonista ima lošu naviku da se ne ponaša kao graf u prezentaciji: čak i uz „bezopasnost” G-proteinskog metaboliziranja ipak ostaju tolerancija, ovisnost i kumulativni rizik, osobito kad se doze povećavaju ili kad se koriste koncentrirani proizvodi.

Štoviše, kratom nije „klasično čist” opioid u smislu da djeluje samo na jednu receptorsku točku. Opisi djelovanja uključuju i interakcije s monoaminskim sustavima (serotonin, dopamin, noradrenalin), što može doprinijeti subjektivnom osjećaju energije i fokusa u nižim dozama. To je onaj dio priče koji zvuči kao nootropik, ali se vrlo lako okrene u suprotnom smjeru kad se pretjera, kad se kombinira ili kad se naleti na proizvod čiji sastav nije ono što etiketa sugerira.

Jetra, metabolizam, varijabilnost i polikonzumacija

Jedan od najpodcjenjenijih medicinskih aspekata kratoma je metabolička uloga naše jetre. Alkaloidi se metaboliziraju putem jetrenih enzima (CYP sustav), pa se nezanemariv dio mitraginina može metabolizirati u snažniju 7–OH verziju unutar same jetre. To znači da „snaga” učinka ne ovisi samo o dozi, nego je i funkcija metabolizma, genetike, stanja jetre i interakcije s drugim farmakološkim spojevima.

U polikonzumaciji – istovremenom uzimanju više preparata – cijela metabolička priča se dodatno zapetljava. Metamfetamin maksimalno forsira kardiovaskularni sustav, dok kratom istodobno dodaje opioidnu komponentu, čime mijenja percepciju umora,  a i opterećuje stanični metabolizam. Ako su u igri još i druge tvari koje utječu na CYP enzime, nastaje metaboličko usko grlo: jetra ne stigne sve razgraditi, pa koncentracije aktivnih metabolita mogu rasti, a srce – već pod pritiskom stimulansa – postaje osjetljivije na aritmije.

To je trenutak u kojem „još malo fokusa” prestaje biti metafora i postaje surova realnost koja završava kardiološkim arestom, zastojem srca i smrću.

Toksikološki laboratoriji protiv „nevidljivih” molekula

U ovakvim scenarijima teret dokazivanja uzroka smrti nalazi se na obdukcijskim nalazima, a posebice i na toksikološkim laboratorijima koji se nalaze u neprestanoj utrci s kreativnom uličnom farmakologijom. Standardni brzi testovi na droge (imunoeseji) kakve koriste policija ili hitne službe dizajnirani su za široke klase spojeva poput opijata ili amfetamina, ali kratomovi alkaloidi, zbog svoje strukture i načina detekcije, često ostaju izvan njihovog vidokruga.

Za pouzdanu identifikaciju mitraginina ili 7–OH obično je potrebna „teška artiljerija”: tekućinska kromatografija uparena s tandemskom masenom spektrometrijom (LC–MS/MS), a u složenijim slučajevima i pretraživanje uz visoku rezoluciju, gdje se spektralni „otisci prstiju” uspoređuju s velikim digitalnim bazama.

Kako se na tržištu pojavljuju novi „pojačani” ekstrakti ili formulacije, laboratoriji moraju ažurirati metodologiju i biblioteke – igra mačke i miša koja je danas jedna od aktivnijih fronti forenzičke znanosti.

Tamna sjena online-tržišta

U Republici Hrvatskoj kratom je jasno uvršten u službeni Popis droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti droga (NN 19/2023). Unatoč tome, dostupnost ostaje stvaran problem zahvaljujući propusnosti digitalnih granica: online trgovine iz zemalja s labavijom regulativom mogu slati pakete praha i ekstrakata koji dolaze zapakirani kao „suveniri”, „boje za tkaninu” ili neki treći eufemizam.

To je realnost sivog online-tržišta: naručivanje se doživljava kao „sigurna zona” jer se odvija preko web stranice s urednim dizajnom i certifikatom, dok se stvarni rizik nalazi u kemiji, metabolizmu i mogućim interakcijama.

U tom smislu vrijedi banalna, ali točna konstatacija: biokemija ne čita Narodne novine. I tako medicinski problem može postati vidljiv tek kad se pojavi oštećenje jetre, razvoj ovisnosti ili niz nuspojava koje se više ne može prekrstiti u „stres” ili „loš san”, a koje u trenutku loše procjene doze ili kombinacije s nekim drugim „bezopasnim” stimulansom mogu postati okidač fatalnog ishoda.

Previsoka cijena velemajstorskog fokusiranja

Smrt Daniela Naroditskog trebala bi biti opomena kulturi koja vjeruje da se mozak može neograničeno forsirati bez dolaska računa na naplatu. U šahu se gubitak fokusa kažnjava gubitkom partije, ali u biologiji se „overclocking” bez razumijevanja farmakoloških rizika kažnjava plavim ekranom i nepovratnim padom sustava.

Kratom je savršen primjer modernog paradoksa: istovremeno je i prirodni proizvod i tehnološki produkt  farmakoindustrije, folklorna tradicija i potencijalna toksikološka prijetnja. Onog trenutka kada marketinški jezik o „prirodnim biljkama” prekrije racionalno razumijevanje doze, sastava i interakcija, ulazi se u rizično područje iz kojeg je teško izaći.

Jer, receptori u mozgu i kardiovaskularnom sustavu ne znaju tko je velemajstor; oni igraju s figurama koje su im ponuđene. A ako su te figure mješavina agresivnih stimulansa i nereguliranih biljnih opioida, posebice na podlozi kroničnih sistemnih bolesti za koje niti ne znamo da tinjaju u nama, završnica partije može biti brza, kratka i – konačna.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}